Dete uči, slika: https://pixabay.com

Učenje stranih jezika kod male dece

Piše: Ana Bojanović

Učenje stranih jezika, u eri globalizacije, predstavlja kako nezaobilazan zadatak, tako i privilegiju svake mlade osobe koja pretenduje na uspešnu karijeru i bogat društveni život.

Kada se govori o ucenju stranih jezika, u danasnje vreme deca najpre polaze na časove engleskog jezika, koji slobodno možemo nazvati esperantom današnjice.

Radeći već izvesno vreme kao učitelj engleskog jezika za decu predškolskog uzrasta, želela bih da iz ličnog iskustva izvedem i pokušam da prenesem određena zapažanja i zaključke.

Metodologija učenja stranih jezika za decu suštinski se razlikuje od metodologije učenja stranih jezika za odrasle. Odrasli uče jezik nakon što su već poodavno ovladali izgovorom, gramatičkom strukturom i pojmovima maternjeg jezika, prvenstveno kroz proces apstraktnog mišljenja. Pri tom najčešće uče iz priručnika koji su zasnovani na gramatičkim pravilima i primerima njihove primene.

Nasuprot tome, deca koja u veoma ranom uzrastu (već od treće, četvrte ili pete godine) počnu da uče strani jezik često često ga ne doživljavaju kao „strani“.

Ona uporedo uče maternji i strani jezik. Njihova neverovatna sposobnost i kapacitet usvajanja jezičkih struktura tada su na zavidnom nivou. Usvajaju ga na prirodan način, neopterećen prethodno stečenim znanjem i okvirima. Razumevanje stranog jezika uvek je bolje od aktivnog govora, ali ponekad je ta razlika između pasivnog i aktivnog znanja u odraslom dobu nepremostiva. Deca prirodno progovaraju na stranom jeziku, uporedo sa maternjim.

Pri tom imaju odličan izgovor, zasnovan na imitaciji modela (učitelja ili crtanih filmova na stranom jeziku), jer jezik usvajaju neposredno. Pročitajte tekst o univerzalnog gramatici – Noam Čomski.

Deca ne uče pravila pomoću kojih će govoriti, nego izvode pravila na osnovu govornog jezika, naknadno. Deca prvenstveno uče zahvaljujući udruženom dejstvu igre, slušanja i pevanja.

Ona istovremeno usvajaju melodiju jezika i njegov vokabular, slušajući i pevajući pesmice na stranom jeziku. Te pesmice se ponašaju kao zahvalne mnemoničke formule: obično su veoma dopadljive, zabavnog karaktera, nisu preterano složene strukture, dakle jednostavne su za pamćenje i reprodukciju.

Često su rimovane, što svakako olakšava pamćenje. Reprodukcija je često praćena izvođenjem određenih pokreta i radnji koje podražavaju ono što je izgovoreno odnosno otpevano.

Na taj način deca po automatizmu povezuju apstraktne pojmove i pokrete.

Često ponavljanje je veoma preporučljivo, jer je dečija kako kratkoročna, tako i dugoročna memorija fragilnija u odnosu na memoriju odraslih, zbog još uvek nedovoljno razvijenih sinapsi između neuronskih ćelija u mozgu, kao i mnogo veće izloženosti mnoštvu novih informacija namenjenih usvajanju.

Poznato je da se apstraktne uspomene preobražavaju u znanje ukoliko se često obnavljaju. A podsticanje dece da samostalno govore ne samo da utvrđuje naučeno, nego i proširuje kapacitet dečije memorije. Treba imati na umu da se znanje utemeljeno u dečijem uzrastu znatno sporije zaboravlja kasnije, u odraslom dobu.

Predmet dečijih pesama na stranom jeziku su pojave koje su deci određenog uzrasta bliske, poznate i privlačne. One su ekstrahovane iz različitih oblasti iz kojih bi trebalo usvojiti određeni skup reči, na primer: osnovni i redni brojevi, porodica, hrana, piće, životinje, osnovne komunikativne fraze, od kojih se naknadno kao od kockica prave složenije gramatičke strukture.

Sve ove grupe naknadno se dele na podgrupe i na taj način se učenju jezika pristupa još detaljnije, ali u kasnijim fazama.

Sluh je osnovni i najzahvalniji prijemni kanal kada se radi o učenju stranog jezika u dečijem uzrastu.

Da bi deca zapravo progovorila na stranom jeziku, potrebno je da mu najpre budu izložena u dovoljnoj meri. Izlaganje stranom jeziku sprovodi se bilo posmatranjem (npr. crtanih filmova), bilo razgovorom odnosno aktivnostima igre sa učiteljem ili roditeljima (ili drugim jezički kompetentnim osobama u okruženju), koje će uz odgovarajuće tzv. parenteze (usputna objašnjenja) omogućiti da prođu kroz fazu pasivnog usvajanja i razumevanja, nakon koje će uslediti faza progovaranja i reprodukcije naučenog, pa najzad i kreativnog, osmišljavanja samostalnog govora.


Nakon perioda dovoljne izloženosti stranom jeziku, deca (a devojčice tu malo prednjače u odnosu na dečake!) će najpre usvojiti pojedinačne reči (koje označavaju pojavne predmete), a zatim i jednostavne frazeološke skupine. Do tada su ih deca već memorisala, nesvesna da se određene pojave imenuju pojedinačnim rečima, a određene skupinama reči.

Kako vreme protiče, u zavisnosti od učestalosti i kvaliteta lekcija stranog jezika, deca ce samostalno početi da formiraju gotove rečenice.

Strani jezik mogu da uče i deca koja još uvek ne znaju da čitaju i pišu. Auditivnim izlaganjem stranom jeziku pojmovi se usvajaju nevoljno, na podsvesnom nivou.

Pored neizostavne melodije, neophodno je uvesti i vizuelni element, najčešće prikazivanjem pojava o kojima se peva, bilo na fleš karticama ili crtežima, kao i taktilni momenat, uvođenjem opipljivih predmeta koji predstavljaju pomenute pojave, odnosno oponašanjem, individualnim ili u okviru komuniciranja sa drugim članovima grupe.

Na taj način, osim sluha, u proces učenja uključuje se i čulo vida, odnosno dodira, koja čula omogućavaju stvaranje vizuelno-spacijalnih skica. Sva ova čula su tzv. primordijalni načini poimanja sveta i utiskuju se neposredno u podsvest dece, na nenametljiv i prirodan, a time i pouzdaniji način.

Deca uče uglavnom kroz igru, na neformalan način, ne shvatajući proces učenja kao obavezu ili nešto spolja nametnuto, te su stoga psihološki rasterećena, a osećanje sigurnosti, opuštenost i pozitivna atmosfera osnovni su preduslovi uspešnog usvajanja znanja. Kroz zabavu se dolazi do kreativnosti.

Greške su svakako dozvoljene i nisu sankcionisane. Pohvale su kod dece, kao i kod odraslih, mnogo delotvornija motivaciona alatka nego kritika i korekcija grešaka. Pružanje dobrog primera treba da bude osnovna smernica kada je cilj ispravljanje grešaka, bilo dikcijskih, bilo gramatičkih.

Lekcije stranog jezika za decu treba da budu zasnovane na konceptima koje su deca već usvojila na svom maternjem jeziku.

Osim pesama i igara, za nešto stariju decu (uglavnom osnovnoškolskog uzrasta, dakle decu koja znaju da čitaju i pišu) u najnovije vreme koriste se i tzv. mape uma, čiji je idejni tvorac Dejvid Osubel koji kaže da se svaki novi naučeni pojam vezuje za pojam njemu semantički blizak.

Mentalne mape se koriste kao vizuelno upečatljivo sredstvo za učenje stranog jezika, naročito vokabulara, ali i složenih gramatickih shema. Funkcionišu putem vizuelnog povezivanja i stvaranja analogija između različitih reči, stvaranjem asocijacija koje olakšavaju postupak pamćenja. Ove mape se stvaraju beleženjem centralnog pojma ili ideje na sredini crteža, koji se grana ka periferiji, putem asocijativnih tokova.

Središnji i periferni delovi ukupne slike se putem neke sličnosti (npr. zajedničkog početnog slova ili pojmovne sličnosti) na raznobojnoj mapi spajaju i omogućavaju stvaranje asocijacija. Te asocijacije kasnije olakšavaju prizivanje u pamćenje jednom viđene pojave i njeno povezivanje s određenim imeniteljem na stranom jeziku. Mape uma pružaju celovitu sliku, stavljajući detalje (manje bitne) u drugi plan i zaslužuju da budu tema možda nekog drugog, zasebnog rada.

Deca koja veoma rano nauče, osim maternjeg, jedan strani jezik, praktično jesu bilingvali i kasnije spontano primenjuju sličnu strategiju učenja i dodatnog stranog jezika. Izlaganje dece u ranom uzrastu stranom jeziku omogućava mnogo bolji izgovor i otvara decu ka drugačijem kulturnom okruženju od domaćeg, stvarajući od njih otvorenije i društvenije ličnosti. Podrška roditelja ili staratelja je u tome, kao i u mnogo čemu drugom, svakako suštinski bitna.

Leave a Reply

Required fields are marked*